četvrtak, 22.09.2011.
Svakidašnji nosovi
Evo mene opet nakon 15minutnog mučenja s ovim Vip internet stikom (koji je svo to vrijeme lovio mrežu) i mene koja sam ga nestrpljivo čekala da ju ulovi! Ah, takav je život nas koji živimo u pripizdini, nije lako... Mislim, nije da mi kompić radi 2 metra od mene, ali nema veze, na netbooku mi je lakše pisat, a kompić mi je više za fejs i surfanje itd.
I da, javljam vam se nakon nekog vremena, sa svojim sada još šmrkljavijim nosom nego inače i boli u ramenima (jeij prehlada!). Protekla dva dana sam provela u kući, jučer me Dragi cijeli dan tetošio, a danas sam se morala pobrinut sama za sebe! Iako mi je jutro počelo ne tako bajno, ostatak dana se baš i nisam nakihala, jedino šta su mi ispucale usnice a i nos od ove prehlade, ali nema veze... Kao da nisam navikla na svakodnevno kihanje i puhanje nosa, većinu vremena mi je to normalno, ali ponekad me tako zna naživcirat da doslovce počnem plakat od muke. Mislim, pa kako da se osjećam kada se moram pomirit sa činjenicom da skoro svako jutro kad se probudim kišem i pušem nos? Kad se probudim i želim možda još malo spavat jer MOGU, ali ne mogu jer me kihanje toliko razbudi da nikako ne mogu zaspat, a imam vremena nekoliko sati do nečega šta moram napravit ili nekamo ić. I tako mi je skoro svako jutro! I onda se ljudi pitaju zašto mrzim probe subotom ujutro, probaj ti trčat dok te nos peče cijelo vrijeme... Noćas sam se probudila ne znam ni sama točno kad, ali se sjećam da sam imala užasnu potrebu da ispušem nos ili nešto, ali nisam htjela jer sam znala da će mi samo bit još gore pa sam trpila i trpila i trpila, a nisam mogla zaspat. Onda sam shvatila da mi Dragi leži na leđima i da mu je desna ruka ispod kušina (i mene) i da mi je ovo savršena prilika da mu se uvalim u naručaj bez da se ugušim (inače kad tako legnem ne mogu disat, a tada je ležao nekako drukčije), pa sam se okrenula, ugnjezdila i lijepo zaspala do 6 ujutro (kada mu je brat morao u školu). Mislim, zaspala sam ja nazad do 7 i pol, ali bila sam budna tih 15tak minuta. Bitno da sam ja instruktoru javila da ni danas ne mogu na vožnju (jer nisam znala u kakvom ću stanju bit), a kad sam došla doma uopće nisam ni kihala ni ništa! Samo me peče nos, ali nema veze, proći će. Nadam se da će mi do subote proć ta ispucalost jer ne znam kako ću stavit ruž ako mi usnice i dalje budu bile ispucale! 
Uglavnom, današnji dan sam provela poprilično kreativno i malo usamljeno (ako izuzmemo činjenicu da mi je mama svako malo upadala u sobu, ne znam koji joj je vrag bio danas), ali uspjela sam ga preživjet! I ne, danas neće bit nikakvih mojih pametovanja i dubokoumnih monologa sa samom sobom, stoga svima vama koji ste samo to čekali poručujem: better luck next time! Danas sam previše žnj i omamljena mirisom wc papira od jučer da bih sipala nekakve mudrosti. Hvala i doviđenja!
Odabrao: Đelo Hadžiselimović
Zahvaljujemo na pozornosti i do čitanja.
- 20:49 -
subota, 17.09.2011.
Vrijeme...
Znala sam da će danas bit neki žnj dan. Kao prvo, jučer sam bila na onoj večeri s bivšim 8. b i vratila se doma oko 2, a ujutro je bilo ustajanje u 7 i pol. Nisam ništa jela do ručka u 2 i skoro sam se srušila dok sam došla do doma, s tim da je nastup bio relativno dobar, osim šta sam sjebala kako i uvijek sjebem - bacim štap, razmišljam 'Šta bi bilo da ga sad ne ulovim?' i prvi puta mi sklizne uz ruke a drugi put mi se odbije od palca... Odlično... 
I tako sam doma pojela prefinu paštu u šugu od vrhnja, pancete i gljiva (koje se stvarno nisu osjetile!) i cijelo popodne igrala igricu na netbooku, dok je mama na kompiću 2 metra od mene igrala drugu igricu (uz šta smo slušale glistu). Onda mi je oko 5 i pol došao gušt na palačinke pa sam napravila dvije ture i, mogu reć, ispale su mi božanstveno! Mislim da mi NIKAD dosada nisu OVAKO dobro ispale! Skoro sam se ugušila u njima, mmm... 
Ali cijeli dan sam nekako bezvoljna, doslovce kao da dio mene fali... Pa, mislim da na neki način to i jest istina... Naime, Dragi mi se trenutačno nalazi u Bohinju sa mojom omiljenom muzikom i zabavlja se, a budući da ga ovaj Tele2 zajebava s pretplatom, mobitel mu je isključen, za svaki slučaj da mu ponovo ne bi masno naplatili za to šta je prešao granicu, pa se ne čujemo do sutra navečer. Znam da većina ljudi vjerojatno misli da pizdim zbog ova dva dana, ali jbg, ja sam se jednostavno naviknula da budem s njim i uz njega najbolje funkcioniram i najbolje se osjećam...
A šta se tiče jučerašnje večere, ne znam točno šta da kažem/napišem. Bilo je dobro, ništa sad posebno, ali bilo je lijepo vidjeti neke ljude ponovo, pogotovo one koje ne srećem. Neki su se promijenili, neki ne, neke mi je bilo drago vidjeti, a za neke mi je drago šta više nismo u kontaktu. Jedna osoba me pogotovo razočarala, a za jednu mogu reć da se promijenila/o nabolje te mi je drago zbog toga! Ali sve u svemu, svi koji su bili jučer u Gradu ostali su više manje isti, i dalje imaju neke svoje fore, svoj način govora, zajebancije... Te stvari se očito ne mijenjaju... A ja? Ja ne znam koliko sam se točno promijenila u ovih 5 godina, ne znam koliko su oni vidjeli tu promjenu na meni, jesu li me jučer doživljavali kao onu razmaženu mulicu koju su upoznali u osnovnoj ili su me možda odlučili gledati kao osobu kakva sam sada? Ja znam da sam njih pokušala gledati kao odraslije, ozbiljnije ljude, ali sam shvatila da je to ponekad nemoguće, jer koliko god da se trudiš prikazati ih sam sebi takve, uvijek ih pamtiš onakve kakvima si ih upoznala i kakvi su prošli kroz tvoj život... Stoga pretpostavljam da su me sinoć i dalje gledali kao onu curicu koja je odbijala nositi traperice, smijala se i plakala za svaku glupost te najviše od svega - koja se nije znala zauzeti za sebe. Istina, ni dan danas to nisam usavršila, samopouzdanje mi leluja između granice gdje me nitko ne može povrijediti pa sve do dna na kojem mogu bilo kome dopustiti da povrijedi sa malo grubljim tonom. Još uvijek sam naivna i bolno iskrena osoba koja iza sebe ima isto tako bolne uspomene koje su je s vremenom, nakon šta ih je prebrodila, uspjele ojačati i napraviti je osobom kakva je danas. Ja nisam savršena, niti ću ikada biti, ja sam osoba koja se traži, traži svoju sreću i traži samu sebe, onu sebe koja je još uvijek negdje sakrivena, ali se sprema izaći. Možda ne još, ali kada bude vrijeme. Vjerujte mi, vidjet ćete ju.
- 20:45 -
četvrtak, 15.09.2011.
Snovi...
Evo, i šta da ja sad radim s ovim blesavim blogom? Ulogiram se nakon nekoliko mjeseci s TOČNIM imenom i TOČNOM lozinkom, a oni mene traže da napravim novi blog??? A ja htjela nazad na onaj stari!!! I sad nemam pojma kako se na njega nazad ulogirat i sad moram novi radit, ma fak ju, madrfakeri... Dođe mi da ubijem nekoga, majke mi... 
UGLAVNOM, meni ponovo došla volja za pisanjem! Pa to je dobro, na neki način, jel? Iako mi je Dragi danas lijepo galantno rekao da ja nemam dovoljno dobar vokabular, s čime me je ubio u pojam, ali nema veze, ubij mi svaku volju i nadu da radim nešto šta me usrećuje, i ja tebe volim, ljubavi...
Inače, moj san, nekad davno u osnovnoj, bio je da pišem knjige i ilustriram ih (stvarno, imam to zapisano u nekom leksikonu!), ali očito do toga neće nikad doći jer mi je vokabular očito zakurac (ispričavam se na jeziku, ali nema ljepšega načina da se izrazim.) Tako da ću se zadovoljavat (ne sexualno, da ne bi netko nešto pomislio >.>) pisanjem bloga kojeg nitko ne čita. 
I tako meni uništena zadnja nada da bih mogla postati netko i nešto, ali dobro, zašto bi Tamara imala snove? Ne, to je zabranjeno, ne smije se maštat ni o čemu, moram cijelo vrijeme stajat čvrsto na zemlji i čuvat sve te pomiješane i zbrkane ideje u svojoj glavi i ne daj bože da ikad itko čuje za njih! (za neke i bolje da ne, vjerujte mi...) Iskreno, namjeravala sam početi pisati roman na netbooku pred neko vrijeme, ali, kao i sve ostalo, od toga nije ostalo apsolutno ništa... Možda, kada budem bila dovoljno spremna i kada mi ideje počnu punit glavu, kao šta ovaj kabel sada puni moj netbook nakon dosta vremena, možda, ali samo možda tada nešto i stavim na papir... Ili Word na netbooku... Tko zna, možda jednoga dana budete moje ime viđali na profilovim policama? A možda i ne? Tko zna, ako jednoga dana usavršim svoj vokabular, možda neću samo sjediti na krevetu i pisati nešto šta nitko ne čita (osim eventualno Patrika i Maje), možda će jednoga dana moj fan tražiti ovaj blog? Ali sve ovo su samo snovi, a ja mislim da je sanjati zdravo. Ne pretjerano, toliko da pobrkaš stvarnost sa snovima, ali ponekad ne škodi, ponekad te to može odvesti na sretnije mjesto, mjesto gdje je sve kako ti želiš, kako si oduvijek željela da bude i pomisliš: 'Nekada sam samo sanjala o ovome...' i nasmiješ se jer shvatiš da snovi ne ostaju uvijek samo snovi, nego se pretvore u najljepšu moguću javu i moraš se uštipnuti i uvjeriti samu sebe da će ovo stvarno potrajati i da te niti jedna budilica, noćna oluja, mačka ispod otvorenog prozora ili pas koji ti uletava u sobu neće probuditi iz tog predivnog sna... Samo trebaš sanjati, truditi se, biti strpljiv, čekati i čekati, i tko zna, možda jednoga dana baš ovaj san o kojemu trenutno sanjaš postane tvoja najljepša java...
- 20:52 -
